Anja Milić: Arhitektura prema potrebama klijenata


Povodom osnivanja Ženskog arhitektonskog društva prenosimo intervju sa njegovom osnivačicom i članicom upravnog odbora i predsednicom skupštine, Anjom Ivanom Milić, vlasnicom i izvršnom direktorkom jedne od najvećih privatnih inženjerskih kuća kod nas Arhi.pro, iz knjige Žene u arhitekturi, u kome govori o svom profesionalnom razvoju, stanju arhitekture u Srbiji, položaju žena u arhitekturi i daje savete mladim kolegama i koleginicama. O njenom izvanrednom uspehu svedoče 14 godina uspešnog poslovanja preduzeća, neverovatan broj od preko 100 zaposlenih, 3 ogranka u Srbiji i 2 u inostranstvu, brojni izvedeni enterijeri, objekati i kompleksi, i saradnje sa najvećim svetskim arhitektonskim biroima. 

nova-slika_mediumO pristupu poslu

Volim da radim enterijere. Mislim da su svi moji klijenti kojima sam radila stambene objekte zaista srećni ,kažu da se u njima prepoznaje ženska umešnost “pakovanja” stana i nameštaja. Od devedesetih se bavim i dizajnom nameštaja, što je i dovelo do toga da od 2002. pokrenem Arhi.pro stolarsku proizvodnju. To mi je kao hobi u kojem uživam.

Prilike u praksi su me od 2000. odvele putem korporativne arhitekture, arhitekture uslovljene brend standardima. “Zgrabila” sam priliku i naučila da vladam projektovanjem po knjizi standarda i budžeta, ali da ostavim i prostor kreativnosti. Zato je na mojoj listi referenci veliki broj renomiranih internacionalnih korporacija.

Ne prepoznaje se u tim projektima naročiti ženski stil, ali sam pridobila sve te klijente ženskim pristupom: pažljivo slušam njihove potrebe jer velike korporacije očekuju vašu apsolutnu posvećenost kreiranju njihovog radnog mesta. To podrazumeva mnogo strpljenja i crtanje miliona varijanti uz slušanje istog broja klijentovih želja. Žene su za to stvorene.

Inače, volim i da radim restorane, realizovala sam nekoliko enterijera restorana i kafea, i sada trenutno radim na jednom novom restoranu. Dodatno, arhitektonski konkursi su kao obavezna gimnastika, moramo stalno vežbati da bismo ostali u dobroj formi. Njih uvek radim u timu, ili sa dobrim prijateljem, ili sa grupom kolega iz Arhipro.

O uspehu

Ne vidim ni jednu razliku da sam kao žena uradila nešto drugačije nego da sam bila muškarac. Imala sam samo više teškoća da izronim iz arhitektonske gužve u okruženju gde nema dovoljno posla ni za desetinu studenata koji se godišnje upišu. Klijenti kada zamisle da treba da angažuju arhitektu, češće zamišljaju muškarca, pa je i to još jedna dogma koju sam prevazilazila na početku rada.

Uspeh u karijeri je zapravo rezultat dobre ideje, životne snalažljivosti i istrajnosti, kao i korišćenja prave životne prilike. To je univerzalno pravilo, bez obzira na polove.

O ženskom principu

Ima li ženskog principa u arhitekturi? Da li je Druga ženska gimnazija Milice Krstić zaista ženska zgrada, i da li bi neko ko je laik rekao: A ovo je sigurno crtala žena! Ili bi to mogao reći za osnovnu školu Kralj Petar IJelisavete Načić? Svakako tako nešto se ne bi moglo reći za New Museum of Contemporary Art u Njujorku, arhitekte Kazuyo Sejima. Kada je u pitanju stvaralaštvo svet se deli na nadarene i nenadarene, ne na muškarce i žene.

Inače, postoji šala među inženjerima o senzibilitetu muškaraca koji upisuju arhitekturu, te bih šaleći se rado zaključila da je bavljenje arhitekturom samo po sebi afinitet prema ženskim principima: uređenosti, skladu, estetici, proporciji, dekoraciji, funkcionalnosti.

O uzorima

Kada ste mladi, možete lako odgovoriti na ovo pitanje, jer početak je uvek stimulisan divljenjem čuvenim arhitektima, i sećanjem na svog mentora i par dobrih profesora koji su vas poveli ka struci. Međutim kada ste već u trećoj deceniji svoga rada, onda se ne može odgovoriti na pitanje navođenjem nekoliko imena.

Osvrnuvši se unazad, shvatam da je to simbioza pitanja i ko i šta je uticalo: učitelji, uzori, članovi tima, ali i promene koje su donosile društvene i ekonomske prilike (od ranih devedesetih do danas), literatura, putovanja, velika raznolikost klijenata, internacionalne korporacije koje su bile moja većinska klijentela i koje su posebno uticale na moje prevashodno usmerenje na korporativnu arhitekturu.

Svaki kreativni stvaralac (umetnik, pisac, arhitekta…) se izgrađuje vremenom i iskustvom, prolazi kroz mnoge stvaralačke faze i uči do kraja svog radnog veka. Ako bih navodila samo ključne tačke u vremenu mog razvoja na putu da postanem arhitekta, predstavila bih ovakvu hronologiju:

–   Majka arhitekta, odrastanje u uvek punoj  kući arhitekata, crtanje kao osnovni vid izražavanja, dva crtaća stola sa šinama kao neophodni nameštaj  dvosobnog stana, Rotring lenjiri kojima je mama merila i kad seče sitne kolače.

–    Fakultet i sreća moje generacije kada su brucoše prihvatali profesorski doajeni, neprocenjiva vrednost da mi prvu svest o arhitekturi grade Brana Milenković, Darko Marušić, Milan Lojanica, Ranko Radović, Borko Novaković, Zoran Petrović, Đorđe Zloković.

–    Rad u nastavi na arhitektonskom fakultetu 1996 -1999 sa profesorom Dimitrijem Mladenovićem , rad u biroima od druge godine fakulteta pa do otvaranja svoje firme

–    Kretanje u privatnu praksu, partneri i članovi timova u svakom poslu do danas su ono što nas fino oblikuje i stvara naš završni izraz. Neminovan međusobni uticaj  i simbioza ideja u koautorskim delima je veće blago u praksi, nego biti isključivi „samostalni jahač“.

Svih ovih godina nepromenjeni osećaj ushićenja kada gledam Le Corbusier-ove projekte i objekte. Svaki put pomislim: to je to, nema dalje.

Ženski uzori? Zaha Hadid, Kazuyo Sejima, Maya Lin… Ne mogu ih nazvati uzorima, ali su svakako inspiracija, podsticaj da žene budu sve vidljivije i prisutnije u budućnosti svetske arhitekture.

O savetima

Arhitektura se uči do kraja radnog veka. Ne postoji ni jedan trenutak kada ne morate dalje da učite, istražujete i gledate primere: menjaju se trendovi, menjaju se tehnologije, menjaju se materijali.

Ne opredeljujte se šta ćete raditi u arhitekturi pre nego što sve prođete u radnoj praksi. Odredite sebi prve dve godine prakse kao nastavak studija. Morate proći sve faze rada do završetka objekta. I u savijanju projekta ima velike suštine i  nauke za naš dalji napredak. Dobar koncept ne služi ničemu ako ga niste rascrtali, iskotirali, razradili sve detalje, savili hartije u sveske, i odneli na gradilište, potom tamo odgovarali na sva pitanja do kraja izgradnje, i videli koncept u 1:1 da se realizovao.

Velika je sreća da imate gde da učite dalje, borite se za takve prilike.

U poslovnom svetu, svi su plaćeni na dva načina: novcem i iskustvom. Uzmite najpre iskustvo; novac će doći kasnije. (Harold Geneen)

I naravno, baš zato što ste mladi, budite hrabri da iznesete svoje ideje, jer su one sveže i napredne.

O arhitekturi u Srbiji

Arhitektura u Srbiji je ulaskom u devedesete doživela veliku krizu struke, koja i dalje traje. Prevashodno, investitori su pobedili arhitekte u znanju crtanja projekta, gde se borba za kvadrate pretvorila u propast gradskog razvoja.

Po prirodi štedljivi za plaćanje “papira”, domaći investitori imaju široku ponudu jeftinog crtanja na sve strane. Cena našeg rada je dovedena na najniže lestvice, te su rezultat jeftinih projekata zapravo nekvalitetni projekti, jer je novac mera vremena: ako ste malo naplatili, morate brzo završiti posao i tako predate bilo šta. Nema se vremena za razvoj projektnih faza, preispitivanje koncepta, rešenja, varijanti, analize kuće po svim kriterijumima. U razvijenom svetu se projekti rade mnogo duže, svi razumeju da proces projektovanja traje. Međutim, ovde se i inostrani klijenti brzo odomaće i spoznaju da mogu da forsiraju prekratke rokove za već ozvaničeno male cene.

Na našim ulicama su nikle zgrade koje su nam zapečatile urbanu sliku grada za sto narednih godina. Imate bulevare, ulice i trgove upropašćene investitorskom arhitekturom. Građevinska dozvola zapravo odobrava urbanističke parametre izgradnje,energetske kapacitete, ali niko još nije uveo arhitektonsku dozvolu! Rado bih se borila za arhitektonsku saglasnost kao sastavni deo procedure u izgradnji. Imamo najveći broj saglasnosti u proceduri dobijanja dozvola, a veliki broj arhitektonski neprihvatljivih objekata.

Potrebno je podići svest, da za iste novce, pa i male budžete gradnje, možete napraviti zgradu kojoj estetika nije zanemarena strana. Takođe i svest o tome da je porast turizma vezana sa atraktivnim razvojem grada. Mala ulaganja bi mogla doneti primerene ekonomske benefite iz turizma.

I na kraju, podići svest da na ovaj način mi ne ostavljamo našim pokolenjima kvalitetnu sliku grada. Psihologija naroda je vezana za uslove u kojem odrasta i okruženjem u fizičkom i estetskom smislu. Popravljanje gradske slike je istovremeno i briga za razvoj psihe naše dece, njihovog budućeg odnosa prema kulturnim vrednostima, odnosa prema lepom, uređenom.

O ženama u arhitekturi

Po prirodi svoga bića, žene su naklonjene estetici i prirodno je da je arhitektura primamljiv izbor studija za njih. Arhitektura su lepe studije, ali težak posao, i to u fizičkom smislu. Zbog toga mnoge žene odustaju od takvih napora. Ne postoji radno vreme, projekti se rade uvek prekovremeno. Ako crtate neku kuću do kasno u noć, ne možete se osloboditi projektovanja ni u snu, nastavljate da crtate i putujete kroz svoje prostore i kad spavate.Kad se završava projekat ili konkurs, ne postojimo za porodicu danima, ručak mora neko drugi da skuva.

Malo je porodica koje će to prihvatati i podržavati, zato, kad govorimo o ženama ostvarenim arhitektama, one su najčešće u braku sa arhitektom, takozvani muško-ženski dvojci, ili su same, posvećene profesiji. Teško je trpeti i muža arhitektu, a kamoli ženu, jer veliko je to izostajanje iz porodičnog života.

Mislim da je to do skora bio jedini razlog zašto se ženama posle studija gubi obim vidljivosti u arhitektonskom stvaralaštvu, ali i mislim da će to u budućnosti biti prevaziđeno, u skladu sa savremenom evropskom inicijativom za rodnu ravnopravnost koja se zalaže za jaču zastupljenost žena u svim sferama društva. Arhitektura se smatra muškom strukom, zato sto žene odustaju pre nego što počnu, a ne zato što je nacrtati dobru kuću zaista „muška stvar“.

Žene, ako ne odustanu od pravog lica struke i upuste se u avanturu autorske arhitekture, sem sa projektnim zadacima, institucijama, biroom, klijentima, porodicom, treba da se izbore i sa velikom količinom muške sujete i šovinizma koji su sinonim arhitektonskoj struci.

Ja sam jako radosna što u Srbiji već postoje Zoca (Savičić), Nina (Gligorijević), Jelena (Vojvodić), Eva (Vaništa Lazarević)Grozdana (Šišović)Biljana (Gligorić) , Vesna (Cagić) , Ksenija (Bulatović), Dragana (Vasiljević), Milena (Kordić)… Zajedno smo jače.

Ilustracije ljubaznošću Arhi.pro

Tekst je originalno objavljen na sajtu Centra za arhitekturu Beograd

 

2 Comments

  1. tekst je odlican,istinit i inspirativan…hvala Anja u nesebicnoj borbi za sve nas,zene arhitekte

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.