Milica Krstić – arhitekta u državnoj službi

Milica Krstić (devojačko ime Milica Čolak Antić) jedna je od predstavnica arhitektonske scene u Srbiji između dva rata. Kao autor čija su dela obeležila arhitektonsko-urbanističku sliku Beograda i kao uporni glasnogovornik svoje struke, Milica Krstić smatra se jednom od najznačajnijih žena arhitekti prve polovine 20. veka, koja je svojim delovanjem ostavila jasan trag u razvoju novije srpske arhitekture.

Rođena je 9. septembra 1887. u Kragujevcu kao unuka vojvode Čolak-Ante Simeonovića. Nakon maturiranja u Ženskoj gimnaziji u Beogradu 1905, upisuje studije arhitekture na Arhitektonskom odseku Tehničkog fakulteta Velike škole u Beogradu. Na studijama je upoznala i svog supruga, takođe arhitektu, Žarka Krstića.

Karijera Milice Krstić zanimljiv je primer napredovanja i karijere u državnoj službi. 1915. Milica Krstić počinje da radi u Arhitektonskom odseku Ministarstva Građevina, na kompleksnim zadacima projektovanja i izvođenja na kojima će ostati do kraja svog radnog veka, do penzionisanja 22. novembra 1941. godine. Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevina bilo je tada najznačajniji i najveći arhitektonski biro u zemlji, gde su joj kolege bile Momir Korunović, Pavle Ilkić, Nikolaj Krasnov, Vasilij Androsov, Branislav Kojić i drugi. Tokom svog radnog veka Milica Krstić u službi je napredovala čitavih 19 puta, prelazeći put od podarhitekte do arhitekte, savetnika, višeg savetnika i konačno inspektora.

Rad u Ministrastvu u velikoj meri je uticao na njen kreativni put, ali i ograničio ga zahtevima i ograničenjima državne službe. Kao i drugim ženama u arhitekturi toga vremena, i Milici Krstić su dodeljivani pre svega projekti školskih objekata koji su obeležili njen stvaralački opus. Projektovala je različite školske objekte, od malih seoskih i varoških škola u Srbiji do reprezentativnih gimnazijskih zgrada u Beogradu. U periodu od 1923. – 1929. izradila je čitav niz projekata za gimnazije u Srbiji, uglavnom u duhu lokalne graditeljske tradicije.

Iako je karijeru započela projektovanjem seoskih škola, napredovanje u službi rezultiralo je i dobijanjem kompleksnijih zadataka. Milica Krstić projektovala je i reprezentativne objekte, a prvi takav objekat bila je zgrada Komande Žandarmerije u ulici Sv. Save 14, iz 1931, danas objekat Komercijalne banke. Primer akademske arhitekture, u skladu sa namenom i naručiocem, ova zgrada pokazala je Milicinu posvećenost funkcionalnom pristupu projektovanju. Kompleksan program vešto je podelila u 2 objekta – dvorišni, jednostavno obrađen i namenjen pomoćnim sadržajima, i objekat Komande čija akademska simetrija omogućava funkcionalnu raspodelu prostora, primerenu njegovoj nameni. Ulična fasada obrađena je takođe shodno nameni objekta, te masivna kamena dekorativna plastika jasno odražava snagu i stabilnost institucije kakva je bila Žandarmerija kraljevine Jugoslavije.

Dva reprezentativna školska objekta u samom centru Beograda bila su vrhunac njene karijere. Ove dve zgrade, koja i danas stoje i sa jednakim uspehom služe svojoj svrsi su Druga ženska gimnazija, danas Elektrotehniča škola Nikola Tesla, u ulici Kraljice Natalije 31 iz 1932. i Prva muška gimnazija u ulici Cara Dušana 65, iz 1936.

Zgrada Druge ženske gimnazije u Beogradu sagrađena je 1933. godine, na mestu Više ženske škole i zgrade Državnog saveta, u ulici Kraljice Natalije (posle Drugog svetskog rata ulica Narodnog fronta). Milica Krstić i sama je bila učenica ove gimanzije. Izgradnja objekta trajala je svega 8 meseci, od aprila do novembra 1933.

Objekat površine oko 3.000 m2 ima suteren, prizemlje i tri sprata, sa oko 250 prostorija. U suterenu su bili predviđeni stanovi za poslugu, magacini i tehničke prostorije. U prizemlju se pored kancelarija i kabineta nalazila sala za gimnastiku opremljena svlačionicom sa tuševima, kao i bife, školska ambulanta i druge prateće funkcije. Učionice su bile smeštene na spratovima, i svaka opremljena dodatnom prostorijom za garderobu.

U jednom krilu ovog reprezentativnog objekta nalazila se kapela, kao spomen na crkvu Sv. Natalije koja se nalazila na istom mestu. Kapela je smeštena na drugom spratu, uz svečanu salu sa galerijama. Ikonostas ove kapele slikao je Vasa Pomorišac, a veliku fresku koja se nalazila iznad ikonostasa Milo Milunović.

Fasadu odlikuje svedeni i modernizovani srpsko-vizantijski stil. Oštećenja nastala u toku rata od metaka i šrapnela i dalje su vidljiva na njoj. Škola ima i prostrano dvorište koje se nalazi u središtu bloka. Preko 5000m2 otvorene površine bilo je namenjeno boravku i igri učenica, a na dvorište gledaju i prostrane terase ukrašene balustradama od veštačkog kamena.

Unutrašnjost škole je prostrana i svetla, a velike i moderno opremljene učionice i kabineti, sala za crtanje, sala za gimnastiku sa tuševima i svečana sala, učinile su ovaj objektom najmodernijom i najreprezentativnijom školskom zgradom u Beogradu u to vreme. Zbog svoje arhitektonske, kulturne i istorijske vrednosti, zgrada ETŠ Nikola Tesla proglašena je za kulturno dobro 1964. godine.

Izgradnja novog objekta Prve muške gimazije, koja je pre toga promenila veliki broj adresa, započeta je 1936. nakon što je Beogradska opština školi dodelila plac pored crkve Sv. Aleksandra Nevskog. U aprilu 1938. gimnazija je useljena u objekat izgrađen prema projektu Milice Krstić, u kome se i danas nalazi.

Ugaoni objekat značajno se razlikuje od reprezentativne srpsko-vizantijske Druge ženske gimnazije. Zbog male površine parcele školska zgrada je postavljena na njenu ivicu, a učionice su orijentisane prema dvorištu. Ponovo su funkcija i forma vešto usaglašene i tri krila zgrade iskorišćena za programsko grupisanje školskih sadržaja. Pored učionica, kabineta i kancelarija, ova škola imala je i kuhinju sa trpezarijom, radionice u suterenu, salu za gimnastiku, salu za crtanje, salu za pevanje i svečanu salu. U okviru škole nalazili su se i đačka ambulanta, biblioteka, čitaonica, ali i stan za direktora, atelje za nastavnika crtanja i služiteljski stanovi u suterenu.

Podjednako funkcionalna i programski savremena kao i Druga ženska gimnazija, ova školska zgrada projektovana je u modernističkom maniru, bez dodatnih ukrasa. Bela fasada, nedostatak dekorativne plastike i zaobljena forma jasno ukazuju na prinicipe modernizma i objekat smeštaju u kontekst tadašnje beogradske škole.  Poput njenih savremenika, i Milica Krstić sa uspehom je primenila principe Bauhausa i Moderne, i ovom delu Beograda pružila jedan od njegovih arhitektonskih simbola. Godine 1989. Prva beogradska gimnazija je proglašena za spomenik kulture.

Milica Krstić je provela svoj radni vek u arhitektonskom odseku Ministarstva građevina, gde je prošla ceo put profesionalnog napredovanja, od podarhitekte do inspektora. U svojoj karijeri bila je angažovana na velikom broju projekata, kao nadzor gradilišta, na reviziji projekata drugih autora i učestvovala je u mnogim komisijama koje su usvajale i ocenjivale projekte. Bila je izuzetno obrazovana, govorila francuski, španski, engleski i nemački jezik, bila je energična i odgovorna. Napredovanjem u službi dobila je priliku da radi i na izgradnji objekata ambasada Kraljevine Jugoslavije u Buenos Airesu i Ankari, gde je neko vreme službeno i boravila.

Njene lične i profesionalne vrednosti donele su joj priznanje u službi, ali i državna odlikovanja. Na predlog tadašnjeg Ministra građevina, 1928. godine dodeljen joj je Orden Svetog Save V reda. Godine 1935., ponovo na predlog Ministarstva, dodeljen joj je Orden Svetog Save IV reda. Kao viši savetnik, 1938. godine, postavljena je na čelo Odseka za državne zgrade i zgrade namenjene javnoj upotrebi Arhitektonskog odeljenja, istovremeno sa svojim kolegom Momirom Korunovićem koji je postavljen na čelo Odseka za monumentalne zgrade, bogomolje i spomenike. 1939. godine usledilo je još jedno odlikovanje – Jugoslovenska kruna.

Bila je društveno aktivna kako u strukovnim udruženjima poput Kluba arhitekata, gde je održala nekoliko predavanja o konferencijama koje je posećivala u inostranstvu i svojim kolegama prenela utiske o svojim savremenicima, danas ikonama Modernizma, tako i u mnogim ženskim udruženjima poput Kola srpskih sestara i Jugoslovenske lige žena za mir i slobodu. Borila se za bolji položaj svojih koleginica i često skretala pažnju na njihov rad i zasluge.

Konačno uspeva da dostigne i najvišu funkciju u Ministarstvu građevina – imenovana je za inspektora 1940. godine, godinu dana pre odlaska u penziju. Milica Krstić provela je okupaciju i turbulentno posleratno vreme u porodičnoj kući u Silvija Krančevića 7 koju je po svom projektu podigla zajedno sa mužem 1937. godine. Kroz kuću su prošli i u njoj se duže ili kraće zadržali i Nemci i partizani, i nezvani gosti i razbojnici, a Milica Krstić ostala je kroz sve te nedaće jakog duha i neumoljive volje, o čemu  svedoče retka preostala dokumenta iz njenog života. Preminula je 1964. godine, a njena kuća je prvo tokom 70-tih a potom tokom 90-tih u potpunosti izmenjena i nadograđena.

Među njenim ličnim dokumentima dokumentima nalazi se i ručno ispisana zakletva koju je polagala pred Ministrom građevina kada je 1934. imenovana za savetnika IV grupe. Ova zakletva glasi : Ja, Milica Krstić, zaklinjem se Svemogućim Bogom da ću Vladajućem Kralju Petru II i Otadžbini biti verna, da ću svoju dužnost po zakonima i zakonitim naredbama vršiti savesno, marljivo i nepristrasno, imajući na umu jedino opšte javne interese i izbegavajući sve ono što bi bilo na štetu poverene mi službe. Tako mi Bog pomogao.

Autorka teksta i fotografija: Milena Zindović.

Posebno hvala gospođi Maji Čolak-Antić koja mi je pružila dragocen uvid u život i ličnost Milice Krstić, kao i njenu preživelu ličnu arhivu.  – MZ

Tekst je originalno objavljen na sajtu Centra za arhitekturu Beograd

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.