Alfa i omega arhitekture Energoprojekta

Malo je poznato da je glavni arhitekta Energoprojekta u godinama njegovog razvoja i uzleta, kako su to naveli u monografiji za 60-godišnjicu postojanja, bila žena – Milica Šterić, arhitekta. Još je manje poznato da je ona projektovala neke od prvih elektrana toliko bitnih za razvoj industrije u posleratnim godinama. Naravno da nije bila sama, bila je ravnopravan član inženjerskih timova okupljenih oko zajedničkih zadataka izgradnje tadašnje zemlje, a bio joj je poveren i projekat prve poslovne zgrade Energoprojekta na Zelenom vencu.

Rođena 1914.godine u Smederevu, Milica je po završetku gimnazije došla u Beograd na studije arhitekture na Tehničkom Fakultetu. Svoj talenat za crtanje i slikarstvo je preusmerila ka arhitekturi upoznavši se sa profesijom prvo preko zeta Božidara Trifunovića.

Arhitekturu je diplomirala 1937. godine i pod uticajem profesora Milana Zlokovića, Bogdana Nestorovića i posebno Aleksandra Deroka, počela da projektuje prvenstveno podražavajući narodni stil. Međutim, Milica Šterić je svoj pravi i zreo pečat arhitekturi dala prateći CIAM-ove ideje i levičarski duh koji joj pak, nije dozvolio da se upusti u socrealistički pravac. Umesto toga, svoju ulogu u izgradnji novog, socijalističkog društva, originalnog samoupravnog socijalizma, počela je već u prvim godinama obnove radeći na projektima izgradnje zemlje. Stavljajući svoju karijeru u pogon za opšte dobro, 1947. se zapošljava u preduzeću Elektroistok, koga će naslediti Energoprojekt i u narednoj deceniji posvećuje se industrijskoj i infrastrukturnoj arhitekturi i izgradnji i projektuje elektrane.

Već u prvim godinama posle Drugog svetskog rata donele su se odluke o osnivanju energetskih preduzeća opštedržavnog značaja i time otvorio put ka izgradnji elektrana širom Jugoslavije bez kojih ne bi bio moguć industrijski razvoj zemlje. Odmah nakon oslobođenja počelo se sa planiranjem novih energetskih kapaciteta. Kako su Nemci ostavili za sobom nedovršenu termoelektranu u Kostolcu, donosi se odluka da se stara termoelektrana u Beogradu sanira i prenese u Kostolac. Tako je već 1948.godine nastao Mali Kostolac, a građevinski projekat je uradila Milica Šterić. Zatim su usledile i druge, a naročito sa osnivanjem Hidro-Termo Elektroprojekta 1951, kasnijeg Energoprojekta. Najstarija i danas aktivna termoelektrana Kolubara A u Velikim Crljenima, pored istoimenog kopa, izgrađena je 1956.godine kao najveći srpski energetski kapacitet, a projekat potpisuju Milica Šterić i Božidar Petrović. Istih godina Milica je projektovala još i termoelektrane Kakanj u BiH, jugoistočno od Zenice i Velenje u Sloveniji, kao i nedovršenu termoelektranu Lukavac u BiH, blizu Tuzle.

Godine 1957. odlazi u Holandiju zahvaljujući polugodišnjoj stipendiji holandske vlade, radi u birou Van den Bruka (Van den Broek) i Bakeme (Bakema) i usavršava svoj arhitektonski izraz na iskustvima Bauhausa. Čista strukturalna forma i kombinovanje čelika i staklene fasade ostaće trajan element njenog dela vidljiv na objektima poput poslovne zgrade u ulici Carice Milice 2 iz 1957, kao i zgrade Socijalnog osiguranja u Smederevu zajedno sa B.Petrovićem iz 1958.

Zgrada u ulici Carice Milice 2 je pod zaštitom jer predstavlja lep primer moderne, naglašene horizontalnosti trakastim prozorima i potpuno svedene fasade koja prati logiku oblikovanja iznutra ka spolja. Funkcionalno ova zgrada i danas služi kao poslovni prostor Javnom preduzeću Elektroprivreda Srbije. Bez obzira na spratnost objekta, arhitekta Šterić je iskoristila sve prednosti ove lokacije da zgradu sasvim otvori i omogući pogled na grad. Njen zakošeni ugao prema uglu sa Brankovom ulicom otvoren je ka Savskom amfiteatru. Skeletni sklop u dvotraktnoj organizaciji proteže se niz ulicu do njenog ugla i zatim zaseca pod tupim uglom u pravcu Brankove gde će Šterić tri godine kasnije projektovati nagrađivanu zgradu Energoprojekta, čime će i urbanistički oblikovati ovaj ugao. Prva poslovna zgrada Energoprojekta je izgrađena 1960. godine i predstavlja najuspešnije izveden projekat Milice Šterić za koji je dobila Sedmojulsku nagradu 1961. godine i koja takođe uživa zaštitu. Ova zgrada danas je nažalost skoro napuštena, jer se od njene revitalizacije i adaptacije za sada odustalo zbog finansijskih i konstruktivnih problema. Stoji, potpuno oljuštena, samo u skeletu i čeka da joj se povrati lice i život.

EP Brankova

Tih godina Šterić je projektovala i stambenu zgradu u ulici Alekse Nenadovića u Beogradu , i nastavila u okviru Energoprojekta da radi na stambenim projektima za Smederevo 1965, zatim čitav kompleks 1975-1985, zatim u Boru, Bijeljini, Kladovu, Herceg Novom. U rodnom Smederevu projektuje nekoliko zgrada javne namene – Robnu kuću 1971. godine zajedno sa Aleksandrom Kekovićem, Dečju ustanovu 1978-80. i Dom kulture 1978-90.

Kao glavni arhitekta i kasnije direktor sektora za arhitekturu i urbanizam u Energoprojektu u vreme građenja njegove međunarodne reputacije , Milica Šterić je učestvovala na mnogim međunarodnim konkursima i radila na projektima kao što su kompleks ministarskih zgrada u Kanou u Nigeriji zajedno sa Z.Bojovićem 1970-72, zatim beduinsko naselje u Kuvajtu sa 5.000 kuća sa D.Bakićem i Z.Jovanovićem 1971-74, Vojno naselje Čimpata u Zambiji 1970. i druga.

Povodom izložbe Muzeja savremene umetnosti Beograd  Tri tačke oslonca: Zoran Bojović, arhitekta Zoran Bojović se u razgovoru sa kustosima izložbe Andrejom Dolinkom, Katarinom Krstić i Dubravkom Sekulić priseća svoje saradnje sa Milicom Šterić: Milica Šterić bila je stvarno veliki čovek i arhitekta. Bila je puna energije, strašno ambiciozna i sugestivna. Umela je da vas opčini, uvede u posao, usmerava. Radili smo zajedno. Iako sam još uvek bio početnik, ona mi je dala odrešene ruke. Ona je bila motor inspiracije. Odigrala je veliku ulogu u proboju arhitekture u Energoprojektu. Čak je i osnovala AG, Arhitektonsko-građevinski sektor. Zahvaljujući njoj se desio veliki nastup u inostranstvu, ona je to stimulisala. Za nju je arhitektura bila posebna. Čak je jednom, kada su je pitali šta je arhitektura, izjavila: Drugovi, arhitektura, to vam je avangarda. Tako se i ponašala. Bila je neponovljiva, posle nje više nije bilo takvih direktora.

U istom intervju Zoran Bojović iznosi i simpatičnu anegdotu sa njihovo zajedničkog rada na projektu za kompleks ministarskih zgrada u Kanou u Nigeriji: Kada smo završili projekat ministarstva države Kano, napravili smo malu izložbu u guvernerovoj palati, s namerom da mu prikažemo projekat. Dok smo pripremali izložbu, koja je bila na ozalidu koji smo lepili na zidove, Madam je bila strašno uzbuđena. Nije znala engleski i napamet je naučila tekst kojim je trebalo da objasni projekat guverneru. Išla je od jednog do drugog crteža i preslišavala se naglas. A tu se muvao neki policajac. U jednom trenutku, kad smo sve zalepili, Madam kaže: Pa, dobro, gde je taj guverner? Da li će se on već jednom pojaviti? A onaj policajac kaže: Ja sam guverner. Projekat je prihvaćen. Ona zgranuta: Pa nisam stigla ništa da kažem! On: Sve ste rekli, Madam.

Od domaćih konkursa, možda je interesantan njen koautorski rad sa Draganom Jovanovićem i Momčilom Milovanovićem na konkursu za arhitektonsko-urbanističko rešenje Trga Slavija iz 1978.godine.

Još jedno od njenih dela jeste i toplana Novi Beograd iz 1965, oštećena u NATO bombardovanju 1999.

Milica Šterić dobitnila je i SAS-ovu Veliku nagradu arhitekture 1984.godine, a takođe je jedina žena kojoj je SAS posvetio specijalnu publikaciju 1991. godine.

Umrla je 1998. na Božić u Beogradu.

Zahvaljujemo se Dubravki Sekulić na ustupljenom materijalu iz intervjua Sve je to arhitektura! koji su u sklopu izložbe Tri tačke oslonca: Zoran Bojović pripremili Andrej Dolinka, Katarina Krstić i Dubravka Sekulić. 

Autor teksta: Marija Maša Pavlović.

Fotografije: Milena Zindović, Aleksandar Mlađenović, arhiva Zorana Bojovića

 

Tekst je originalno objavljen na sajtu Centra za arhitekturu Beograd

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.