Prva dama crnogorske arhitekture

Svetlana Kana Radević (1937-2000) jedna je od najznačajnijih arhitekata Crne Gore. Svojom arhitekturom obeležila je moderni pokret u Crnoj Gori i postavila standard u arhitekturi koji malo ko može da dostigne. Najmlađi je laureat savezne Borbine nagrade za arhitekturu (1968), jedina žena arhitekta dobitnik te nagrade i jedini arhitekta iz Crne Gore nagrađen ovim priznanjem. Dobitnica je Trinaestojulske nagrade 1968. godine i Nagrade oslobođenja Podgorice 1992. godine.

Kana Radević rođena je u Podgorici 1937. godine. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, a apsolvirala je i Istoriju umetnosti, studirajući oba fakulteta istovremeno. Magistrirala je u SAD, na Univerzitetu u Pensilvaniji, u klasi Luisa Kana, kao dobitnica Fulbrajt stipendije. Stručna usavršavanja imala je u Parizu, Moskvi, i u Japanu u ateljeu Kiša Kurokave. Bila je redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i inostrani član Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, gde je primljena 1994. godine istovremeno kad i Kenzo Tange.

Svetlana Kana Radević. Foto: TV Arhiv, 1980

Uvijek sam željela da gradim. Čak i moje dječije igrarije bile su arhitektonske u izvjesnom smislu. Voljela sam da pravim kuće od kartonskih kutija. Isijecanjem dobijala sam prozore i vrata sa škurama. I taj trenutak otvaranja tih škura, to je zapravo prodor u jedan novonastali, novoformirani prostor, unutrašnji prostor, koji je djelovao vrlo tajanstveno, vrlo provokativno. – reči su Kanine o detinjstvu i arhitektonskim počecima, prikazane u filmu Život jedini čovjeka – Svetlana Kana Radević.

Svoj radni vek provela je u Podgorici u preduzeću za projektovanje, Invest-inženjeringu, sopstvenom arhitektonskom ateljeu i kao samostalni umetnik. Već od početka svoje karijere ostvaruje zapažen uspeh na konkursima. Njena značajnija dela su: Hotel Podgorica, Podgorica (1967); Autobuska stanica, Podgorica (1968); Stambeno-poslovna zgrada, Petrovac (1968); Stambeno-poslovna zgrada, Mojkovac (1969); Hotel Mojkovac, Mojkovac (1968-1974); Spomen-kompleks na Barutani, Podgorica (1980); Hotel Zlatibor, Užice (1981); Leksikografski zavod, Podgorica (1984-1989); Poslovni centar Kruševac, Podgorica (1991, sa Lj. Radević). Mnoga dela nastala su u saradnji sa sestrom Ljiljanom Radević, koja je takođe bila arhitektkinja.

Najznačajnije delo Kanino je Hotel Podgorica u Podgorici, sa čijim je projektnim rešenjem pobedila na konkursu. To je ujedno i njeno prvo značajno delo koje ju je vinulo u sami vrh arhitektonske scene. Hotel je svečano otvoren 13. jula 1967. godine, na Dan državnosti Crne Gore. Naredne godine nagrađen je najpre republičkom, a odmah zatim i saveznom Borbinom nagradom za arhitekturu.

Hotel Podgorica predstavlja izuzetan spoj modernosti i prefinjenog odnosa prema prirodnom i istorijskom kontekstu. Objekat je kvalitetno pozicioniran u odnosu na topografiju terena, reku Moraču i ostatke srednjevekovnog utvrđenja koje se nalazi sa suprotne strane reke. Utisku jedinstva sa okolinom dodatno doprinosi korišćenje moračkog oblutka na fasadama i u enterijeru. Kroz rafinisanu interpretaciju duha mesta i korišćenje materijala nađenog u neposrednom okruženju, Kana približava crnogorsku arhitekturu najsavremenijim tendencijama tog vremena.

Jezik arhitekture je jedan od najstarijih. Izvjesno da je jedan od najizraženijih elemenata identiteta. Orijentacija na lokalnu likovnu kulturu traženja kroz tradiciju nije samo puko estetsko opredjeljenje već je dio borbe za pravo na identitet. U tom procesu tradicija igra ogromnu ulogu. Ali nosi i jedan rizik. Rizik je u odnosu prema tradiciji. Uobičajen je jedan statičan (odnos), prihvatanje prvobitnog kao nečega statičnog, a tradicija to nikada nije bila. Znači – tradicija je akcija i ona je kontinuitet. U tome je razlika između tradicije i primitivizma. Prihvatanje jednog tradicionalnog likovnog elementa je prihvatljivo samo u transpoziciji njegovoj, u logici postupka, u duhu, a ne nikako u bukvalnom prenošenju forme. – Kanin je stav o tradiciji i identitetu.

Hotel Podgorica, Podgorica (1967). Foto: Duško Miljanić

Autobuska stanica u Podgorici svojom masom, oblikovanjem i materijalizacijom neizostavno je nastala pod uticajem Le Korbizjeove zgrade Parlamenta u Čandigaru, koja je izgrađena nekoliko godina ranije. Glavni motiv zgrade je zaobljena krovna nadstrešnica, koja kao kruna pokriva objekat. Kana kombinuje natur beton sa lokalnim moračkim oblutkom, prethodno uspešno primenjenim na zgradi hotela.

Autobuska stanica, Podgorica (1968)

Stambeno-poslovna zgrada, Petrovac (1968)

Stambeno-poslovne zgrade na primorju (Petrovac) i na planini (Mojkovac) prikazuju poseban odnos autora prema oblikovanju, koji i u ovom slučaju poštuje karakteristike lokacije, konteksta i klimatskih uslova. Zgradu na primorju karakteriše ravan krov, duboke nadstrešnice i balkoni, dok zgrada u Mojkovcu, pored praktičnog kosog krova, ima oblik jelke koja je karakteristična za taj predeo. Kad radim stan ja bih najviše voljela da taj stan bude otvoren. Zapravo se zalažem za jednu ideju otvorenog stana. Jer svako ima svoje osjećanje, svoj imidž ako hoćete, stana, kuće, kako on treba da izgleda. I zato bi mu trebalo omogućiti da sam interveniše, da dobije jedan prostor u kome bi sam sebi napravio boravište prema sopstvenom ukusu.

Stambeno-poslovna zgrada, Mojkovac (1969)

Nedugo zatim u Mojkovcu Kana projektuje hotel koji imitira odlike planinske kuće. Strmi kosi limeni krov, nastao kao odgovor na velike snežne padavine, ona kaskadno smiče, smanjujući svaki sledeći volumen. Prozore dijagonalno postavlja po visini zgrade, kreirajući zanimljivu, ali uređenu igru boja i volumena.

Hotel Mojkovac, Mojkovac (1968-1974)

Kana je imala priliku da na Barutani nadomak Podgorice projektuje spomenik borcima palim u oslobodilačkim ratovima, počev od Prvog balkanskog do Drugog svetskog rata. Grupišući različite motive (vertikalnu dominantu, radijalni niz elemenata, posebne grupacije), uspela je da stvori jedinstven i pokrenut memorijalni centar. O tome Kana kaže: Jedan od najtežih projektantskih zadataka je spomenik jer pripada domenu neprogramske arhitekture. Spomenik je fiksacija određenog čina za neke buduće generacije. Ali to fiksiranje ne znači zaborav. Zato spomenik mora biti uveden u ciklus života. Ja nisam za spomenik koji se doživljava u jednom trenutku intenziviranih emocija, u grču, u patnji, već za jedan kontinuirani doživljaj, za jedno oslobađanje pijeteta i dostojanstva, za jedno osjećanje da život trijumfuje nad smrću.

Spomen-kompleks na Barutani, Podgorica (1980)

Ono u čemu je Kana posebno prednjačila u odnosu na kolege bilo je projektovanje hotela. Njen senzibilitet omogućavao je hrabar pristup slobodnim formama kakve su bili hoteli. Hotel Zlatibor u Užicu, koji je takođe pobednik na konkursu, projektovan je soliterskog tipa. Zbog svog karakterističnog izgleda i postamenta na kom se nalazi, među građanima je poznat kao “raketa”. Prozorski otvori postavljeni su u vertikalnim trakama, vizuelno izdužujući hotel i doprinose utisku kao da je ceo spreman da poleti.

Hotel Zlatibor, Užice (1981). Foto: Time Zone Photography

Leksikografski zavod, Podgorica (1984-1989)

Leksikografski zavod primer je uspešne nadogradnje, spajanja starog i modernog, na lokaciji na uglu u centru Podgorice. Izlazeći na glavni gradski bulevar, objekat je izveden u staklu i otvara se ka ulici.

Poslovni centar Kruševac Kana je projektovala u postmodernističkom stilu. Zamišljen je kao natkriveni poluzatvoreni centar sa mnoštvom lokala i poslovnih prostora. Rešenjem podseća na galeriju Vitorio Emanuele u Milanu, najstariji tržni centar na svetu, sa natkrivenom, ali ipak otvorenom i svima dostupnom glavnom komunikacijom. Osjećanje sreće čovjeka nezamislivo je bez osjećanja slobode. Prostor je taj koji snažno mobiliše to osjećanje slobode, koji oslobađa jednu aktivnost, koji izaziva na akciju. To je u izvjesnom smislu jedna malo po sebi konfliktna situacija između grada u kome čovjek živi i koji je zapravo totalna izgrađenost, i te potrebe za prostorom. Zato su i oni najmanji prostori vrlo dragocjeni. Ne samo u gradu nego i u stanu, u građevini. Onaj prostor, ono osjećanje gdje čovjek se osjeća slobodnim, aktivnim, koje inspiriše, koje mobiliše, koje nosi. – kaže Kana.

Poslovni centar Kruševac, Podgorica (1991, sa Lj. Radević).

Kani Radević nije bilo jednostavno da se kao žena arhitekta izbori za ravnopravnu poziciju u društvu koje uspeh priznaje isključivo muškarcima. Međutim, profesionalnost, kvalitet njene ličnosti i njenih projekata uspevali su da je održe na vrhu. Nemoguće je nespomenuti njen avangardni stil i njen izgled koji su je isticali, baš kao što su se njeni objekti isticali među ostalima. U maloj varoši, kakva je do skoro bila Podgorica, mnogi su znali za Kanu i mogli su je lako prepoznati.

Arhitektura nije avantura prostora i materijala. Ona je i etički čin. Sve odluke donose se za čovjeka, u ime čovjeka. U prošlosti arhitekta je radio za pojedinca, danas radi za društvo. Taj odnos između društva i umjetnosti je vrlo interaktivan. Ovakav odnos prema arhitekturi i prostoru kakav je imala Kana, ne dele pojedine kolege iz današnjeg vremena, dopustivši da privatni interes pojedinca nadvlada interes društva. Uz najznačajnije delo Kane Radević i moderne crnogorske arhitekture uopšte – Hotel Podgoricu – ucrtan je i izgrađen soliter koji narušava sklad u ambijentu na obali Morače koji je Kana maestralno postigla supilnim uklapanjem objekta u okruženje. Međutim, ohrabruje činjenica da se grupa mladih arhitekata okupila oko ideje zaštite Hotela kao graditeljskog nasleđa. Ta grupa simbolično je nazvala sebe KANA, sraćeno od “Ko, ako ne arhitekt?”, čime Kanino ime doživljava ponovnu popularnost i ostaje sinonim za odgovoran odnos prema prostoru.

(Korišćeni navodi Svetlane Kane Radević deo su filma Život jedini čovjeka – Svetlana Kana Radević, TV Arhiv, reditelj Branislav Mićunović, Radio-televizija Crne Gore, 1980)

Autorka teksta je Dr. Milica Vujošević, arhitektkinja, istraživačica i umetnica. Diplomirala je i doktorirala na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Polja njenog interesovanja su održivost u arhitekturi i energetska efikasnost. Radi sa projektima inostranih fondova. Jedan je od osnivača udruženja arhitekata KANA/ko ako ne arhitekt u Crnoj Gori. 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.