Monumentalna jednostavnost po Nemačkom receptu

Jovanka Bončić Katerinić jedna je od predstavnica međuratne arhitekture, najpoznatija po činjenici da je ova Srpkinja prva diplomirana žena arhitekta u Nemačkoj, o čemu su 2016. izveštavali gotovo svi dnevni listovi u Srbiji. Međutim, osim te činjenice, Jovanka Bončić Katerinić arhitekturu Beograda zadužila je i svojim radom, pre svega na značajnim fakultetskim zdanjima.

Rođena je 1887. u Nišu, kao kći advokata, kasnije sudije. Osnovnu školu i niže razrede gimnazije završila je u Požarevcu i Vranju, a maturira u Trećoj muškoj gimnaziji u Beogradu 1905. Iste godine upisala je Arhitektonski fakultet Velike škole, koja te godine postaje Univerzitet. U istoj generaciji drugarice su joj bile Milica Krstić, Milica Vukšić, Angelina Nešić i druge žene, nastavljajući put koji je deceniju ranije postavila Jelisaveta Načić.

Nakon četvrte godine studija, 1909. iz Beograda odlazi u Darmštat u Nemačkoj da nastavi studije na muškoj Višoj tehničkoj školi, u koju su te godine prvi put upisivane i devojke na redovne studije. U inostranstvu bila je pitomac Ministarstva građevine sa stipendijom od 100 dinara mesečno. Jovanka Bončić nije jedina Srpkinja koja je pre više od 100 godina studirala u inostranstvu. Kao stipendistkinje Kraljevine Srbije na Ciriškom i ostalim evropskim univerzitetima, visokoškolske diplome u tom periodu sticalo je 45 studentkinja, među njima Milena Bota iz Kruševca, Ružica Dražić iz Šapca, Mileva Marić (Ajnštajn) iz Novog Sada i mnoge druge.

U junu 1913. Jovanka Bončić uspešno stiče diplomu, kao prva žena diplomirani arhitekta u Nemačkoj. Ova vest izazvala je senzaciju u Nemačkoj, a mnogi listovi i časopisi objavljuju njenu fotografiju i biografiju. „Berliner Ilustrierte Zeitung“ objavljuje naslovnu stranu sa velikom fotografijom diplomiranih inženjera muškaraca i Jovankom sa buketom belih karanfila i jednim crvenim. O njoj su pisali i časopisi „Welt und Haus“ i „Sontagzeitung fur deutsches Haus“. Iako prva žena arhitekta u Nemačkoj, Jovanka je bila četvrta u Srbiji, posle Jelisavete Načić, Angeline Nešić i Vidosave Nikolić.

Nakon završenih studija i povratka u Beograd, zapošljava se u Ministarstvu građevine, gde joj je bez dodatnih polaganja priznat državni ispit. Radi na projektu zgrade pošte i telegrafa u Obrenovcu. Međutim, uskoro se udaje za Andriju Katerinića, Ukrajinca koga je upoznala na studijama u Darmštatu, i sa njih odlazi u Rusiju, a potom i druge istočno-evropske zemlje. U Beograd Jovanka se sa svoja tri sina vraća 1922. godine, a Andrej Katerinić 1923.

Po povratku u Srbiju, Jovanka Bončić Katerinić vraća se na svoje radno mesto u Ministarstvu građevine. Radila je u istoj sobi sa arhitektima Danicom Kojić, Dušanom Manojlovićem, Vojinom Simićem, Čedomirom Glišićem, Danicom Hristić, Branislavom Kojićem, kao i sa pomoćnim crtačima. Starešina Odeljenja bio je Nikolaj Krasnov. Zajedno sa kolegama Dimitrijem M. Lekom, Pavlom Ilkićem, Aleksandrom Jankovićem i Radom Milivojević, predstavljala je deo starijeg i uvažavanog kadra. Bila je i redovni član Kluba arhitekata.

Njen prvi zadatak po povratku bila je rekonstrukcija dela zgrade Doma Ankera koji izlazi na Balkansku ulicu. Nakon toga, poput svojih koleginica, radila je na projektima seoskih školskih objekata, koji su u velikom broju građeni širom Jugoslavije.

Među njenim najvećim i najznačajnijim delima izdvajaju se dva fakultetska objekta u prestonici: zgrada Ženske učiteljske škole, danas Učiteljskog fakulteta, u ulici Kraljice Natalije i zgrada Veterinarskog fakulteta u Bulevaru Oslobođenja.

1930. godine Jovanka Bončić Katerinić započinje rad na projektu Ženske učiteljske škole, koja je tada osnovana, i na njemu će raditi naredne tri godine, a potom rukovoditi i izvođenjem 1934. godine. Škola je brojala 500 učenica i do izgradnje namenskog objekta radila je u često neuslovnim prostorima. Projektni zadatak postavljen pred arhitekte Ministarstva zahteva je školu i internat. Bilo je predviđeno 15 učionica, kancelarije direktora, sekretara i nastavnika, trpezarija i kuhinja, kao i čitav niz kabineta: sale za čitanje, sale za ručni rad sa stolovima za krojenje, sale za crtanje sa sobama za modele, sale za pevanje. Pored toga, bili su predviđeni čitaonica, soba za učila, sale za svečanosti i gimnastiku, amfiteatar i ambulanta. U internat je trebalo smestiti 300 učenica, u sobama sa po 10 kreveta.  

Učiteljski fakultet u Beogradu

Jovanka Bočić Katerinić ovaj ambiciozni program smestila je u četvorospratni objekat atrijumskog tipa. Nakon nekoliko izmena, finalni plan objekta usvojen je 1932. godine. Odustalo se od internata i direktorskog stana, a u objekat je sadržao 15 učionica, salu za svečanosti i gimnastičku salu, dve biblioteke, sedam kabineta, kancelarije, trpezariju i prateće prostore. O početku izgradnje ovog zdanja izveštavala je beogradska štampa, navodeći da dve žene rukovode izgradnjom dva važna školska objekta, oba u ulici kraljice Natalije: Jovanka Bončić Katerinić gradila je Žensku učiteljsku školu, a Milica Krstić Drugu žensku gimnaziju.

Objekat Učiteljskog fakulteta smešten je na uglu ulica kraljice Natalije i Dobrinjske. Ugaona pozicija iskorišćena je za objekat u obliku slova Г, a školskim dvorištem u sredini. Fasada je simbioza akademizma i modernizma, sa tipično modernističkim ulazom iz ulice Kraljice Natalije. Modernizam arhitekture ovog objekta ogleda se u jednostavnosti fasadnih površinama i ujednacenim nizovima otvora, dok su karakteristike akademizma sačuvane u simetriji i izraženim kordonskim vencima na fasadi.

Veterinarski fakultet u Beogradu

1939. godine doneta je odluka o izgradnji objekta Veterinarskog fakulteta u Beogradu na prostoru prekoputa Karađorđevog parka, u blizini planiranog kompleksa zgrada namenjenih Medicinskom fakultetu i institutima. Uprkos primedbama arhitekata Momira Korunovića i Jovana Rankovića na planiranu lokaciju Veterinarskog fakulteta zbog ukrštanja važnih bulevara i blizine centru grada, nadležne službe nisu promenile odluku i projekat je poveren Jovanki Bončić Katerinić, sa zadatkom da posebnu pažnu obrati na izgled objekta koji treba da postane ukras tog dela grada. Pored arhitektkinje Bončić-Katerinić, na istom prostoru radili su i arhitekte Rihard Mataušek i Stanko Kliska, zaduženi za objekte stočne bolnica i klinike za bujatriku i porodiljstvo. Jovanka je bila zadužena za najreprezentativniju, centralnu zgradu kompleksa, postavljenu na regulacionu liniju Bulevara Oslobođenja.

Vetrinarski fakultet je dvospratna struktura, sa još dve suterenske etaže, u osnovi u obliku slova Ш. I ovaj objekat odlikuje se monumentalnošću, pre svega zbog naglašenih središnjeg i bočnih rizalita. I ovde se radi o programu savremenog školskog objekta, sa kancelarijama, amfiteatrom sa galerijama, kabinetima za praktičan rad, restoranom za studente. Deo objekta su i posebni sadržaji, poput Anatomskog instituta sa salom za seciranje životinja i patološkog instituta sa specijalno projektovanim hladnjačama. U zgradi je smešteno objedinjeno šest instituta sa svojim muzejima, bibliotekama, amfiteatarskim salama, laboratorijama, operacionim salama, mračnim komorama i drugim specifičnim prostorima.

Ulaz Veterinarskog fakulteta u Beogradu

Fasada je jednostavna i bez dekoracije, sa ujednačenim nizovima prozoskih otvora. Naglašeni su središnji monumentalni ulaz i bočni rizaliti. I ovaj objekat svedoči veštini arhitektkinje u spajanju akademske simetrije osnove i modernističkog duha spoljne obrade. Oba fakultetska objekta odlukuju se jednostavnošću, u kojoj su forma i proporcije, ogoljene od dekoracije, dovoljne za postizanje monumentalnog izraza.

Pored ova dva velika projekta, Jovanka Bončić Katerinić rukovodila je i izvođenjem objekta Pravnog fakulteta u Beogradu, koji je delo arhitekte Petra Bajatovića, projektovala je bolnicu u Despotovcu i rekonstrukciju Gimnazije u Smederevu.

Gimnazija u Smederevu

1934 – 35. godine izvedeni su obimni radovi na dogradnji i rekonstrukciji Gimnazije u Smederevu, zgrade koja je danas jedan od simbola ovog grada. Prvobitni objekat izveden je po projektu arhitekte Milorada Ruvidića iz 1904. godine, u duhu klasicizma, ali je vremenom škola zahteva više prostora. Projektom arhitektkinje Bončić-Katerinić originalni objekat sačuvan je kao jedno krilo nove, proširene strukture. Dograđeno je još jedno krilo i masivni centralni rizalit sa glavnim ulazom i svečanom salom na spratu. Novi objekat je neoklasicistički, sa naglašenim stubovima na pročelju i masivnom atikom ukrašenom muškom i ženskom figurom u poluležećem položaju. Na fasadi je dosledno primenjen strog ritam i pravilna smena punog i praznog, u skladu sa načelima akademizma.

Još jedno njeno značajno delo predstavlja projekat rekonstrukcije glavne zgrade sa kupatilom i kursalonom u Banji Koviljači, kraj Loznice. Izgradnja Banjske dvorane u Banji Koviljači započeta je pre Prvog svetskog rata po projektu Dragutina Maslaća i Vladimira Popovića, a definitivno je završena prema projektu Jovanke Bončić Katerinić i  Milana Minića. Ovaj objekat najreprezentativniji je u banjskom kompleksu, sa elementima arhitekture i dekorativne plastike preuzetim iz istorijskih stilova.  Detalje enterijera, stepenište i kandelabre projektovao je Nikolaj Krasnov.

Kur salon u Banji Koviljači

Jovanka Bončić Katerinić projektovala je i objekat Blatnog kupatila u istoj Banji, koji je takođe započet pre Prvog svetskog rata, a izveden 40-tih godina XX veka.

Pored rada u Ministarstvu, Jovanka Bončić Katerinić uspešno učestvuje i na arhitektonskim konkursima. Zajedno Andrijom Katerinićem, Jovanom Rankovićem i Anđelijom Pavlović osvaja prvu nagradu 1930. godine na konkursu za Banske dvore i Bansku upravu u Banja Luci. Oba objekta projektovana su sprsko-vizantijskom stilu, u skladu sa kontekstom koji čini saborna crkva Sv. Trojice.

Više puta je odlikovana tokom svoje službe u Ministarstvu građevine. 1928. dobija Orden Sv.Save V reda, a 1938. godine Orden Jugoslovenske krune. U Ministarstvu na sitnim zadacima radi i tokom okupacije, a penzionisana je 1945. godine. Dugu karijeru u Beogradu ostvario je i njen suprug. Arhitekta Katerinić zaposlio se 1924. u Tehničkoj direkciji Opštine Grada Beograda, gde je radio do penzionisanja 1950. godine. Projektovao je zgradu Muzičke škole Stanković u Dečanskoj ulici i zgradu Srednje tehničke škole u ulici Vojislava Ilića.

Za smrt Jovanke Bončić Katerinić, u Beogradu 1966. godine, vezuje se pomalo čudna anegdota, koju u svojim beleškama navodi i Divna Đurić Zamolo. Naime, zbog bolesti je ležala i imala običaj da puši u krevetu. Umrla je u požaru koji je sama izazvala zaspavši sa upaljenom cigaretom.

Nedavno je obeleženo 100 godina od njenog diplomiranja u Darmštatu. Koliko je Jovanka Bončić značajna u nemačkom “gradu nauke” potvrđuje i činjenica da jedna nagrada koju dodeljuje Univerzitet u Darmštatu, kao i jedna ulica u studentskom kampusu nose njeno ime. Od 2014. nagrada “Jovanka Bončić” dodeljuje se ženama za posebna naučna dostignuća u oblasti materijala i geonauke. 

Tekst: Milena Zindović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.