Atelje LIK: Uspeh praćen ženskom solidarnošću

Čekajući čarter let za svoju letnju destinaciju, ili jednostavno šetajući po aerodromskoj zgradi da ubijete vreme do polaska leta, verovatno ste primetili prostranu salu starog dela aerodroma – kvadratne osnove sa karakterističnim krovom, sada zastakljenim atrijumom, mermernim oblogama na zidovima i modernistickim muralom iznad ulaza u zgradu, ova sala odiše drugačijom atmosferom od ostatka terminala. Verovatno niste znali da je projekat i izvođenje upravo te zgrade označilo početak uspešnog rada beogradskog arhitektonskog Atelja LIK, koji su osnovale i kojim su dugo godina rukovodile žene.

O Ateljeu LIK saznala sam direktno od njegovih osnivačica – Sofije Nenadović i Vesna Matičević, dve od pet žena koje su započele ovu uspešnu praksu. Uživajući u razgovoru sa njima, jedno lepo subotnje popodne na terasi iznad Dušanove ulice, otkrila sam priču o dugogodišnjoj uspešnoj ženskoj arhitektonskoj saradnji koju je i stručna i šira javnost vremenom zaboravila.

S leva na desno Sofija Nenadović, Dušanka Menegelo, Nada Filipon, Vlajko Ivković

Osvajanje konkursa za pristanišnu zgradu aerodroma u Surčinu bio je razlog da se formalizuje saradnja koja je započela nekoliko godina ranije, a kojoj je prethodilo dugogodišnje poznanstvo i prijateljstvo. Sofija Nenadović, Vesna Matičević, Nadežda Filipon Trbojević i Dušanka Menegelo Aćimović činile su srce ove grupe i njihova saradnja, ali i do danas živo prijateljstvo, omogućili su uspešno poslovanje i veliki broj projekata i realizacija Ateljea LIK. Sve četiri članice ove grupe bile su generacijski bliske, rođene 1928. godine. Sofija i Nada, inače školske drugarice, zajedno su upisale arhitekturu 1946. godine, a Dušanka i Vesna 1947. godine.

Njihova saradnja započela je 1953. dok su zajedno radile u birou OBLIK arh. Bratislava Stojanovića. Danju smo radile u birou, a uveče i noću smo radile konkurse – kažu Sofija i Vesna. Među mladim arhitektama, i muškim i ženskim, vladalo je prijateljstvo i zdrava kompeticija. Muški tim u birou: Slobodan Janjić, Zoran Petrović, Stevan Braca Bravačić i Milan Pališaški, počeo je da radi i osvaja konkurse. Mi smo rekle: Nisu oni ništa bolji od nas, to možemo i nas četiri! Inspirisane uspesima svojim muških kolega, pomalo i iz ženskog inata, formiraju svoju žensku grupu i rade konkurse. Uspeh ostvaruju odmah sa prvim konkursom – osvajaju prvu nagradu na konkursu za Osmogodišnju školu u Nišu (1954.).

Najznačajniji izvođački projekat koji su uradile zajedno sa kolegama Matejom Nenadovićem i Vladislavom Ivkovićem bila je razrada projekta za bioskop ODEON Ratomira Bogojevića, u okviru projektnog biroa u građevinskom preduzeću Neimar, gde je šef biroa bila njegova supruga Nada Bogojević. Iskalile su se kao projektanti, ali se sa tim projektom završio i njihov angažman sa Neimarom. Bile su razočarane vođenjem posla u tom velikom preduzeću, i nakon dobijanja projekta za aerodrom, formiraju sopstveni biro.

1957. osnivaju Atelje LIK, koji su činili Sofija Nenadović, Dušanka Menegelo Aćimović, Nadežda Filipon Trbojević, Vesna Matičević i Vladislav Ivković, sa Nadom Bogojević kao prvom direktorkom. Kancelarije su im, od otvaranja pa do gašenja biroa, bile u prizemnom objektu u ulici Kraljice Natalije prekoputa ODEONa.

To da su žene ravnoprave, to smo mi imali u tom momentu – posle rata – kažu mi.

1974. godine, nakon penzionisanja Nade Bogojević, Sofija Nenadović postaje direktorka Ateljea LIK, i na tom mestu ostaje do svog odlaska u penziju 1987. godine. I Nada Filipon i Dušanka Menegelo ostale su u LIK-u do penzije, dok je Vesna Matičević prešla 1971. prvo u Urbanistički zavod Beograda, a potom u Zavod za zaštitu spomenika kulture. Vlajko Ivković napustio je atelje LIK da bi predavao na Arhitektonskom fakultetu.

No vratimo se na početak. 1957. godine autorski tim Sofija Nenadović, Dušanka Menegelo Aćimović, Nada Filipon Trbojević, Vesna Matičević i Vladislav Ivković osvaja prvu nagradu na konkursu za pristanišnu zgradu beogradskog aerodroma. Sa osmesima se prisećaju ovog velikog uspeha i kao zanimljivu anegdotu prepričavaju zašto je šifra konkursnog rada bila baš 00001. Pa četiri žene i jedan muškarac! – kažu kroz smeh. Sofija naglašava da su one već bile oformljen autorski tim na prethodnim konkursima, a bile su odlučile da rade konkurs za aerodrom i prijateljski pozvale Vladislava Ivkovića da radi sa njima.

Nakon dobijenog konkursa, Sofija Nenadović odlazi 6 meseci na studijsku praksu u pariski biro Anrija Vikarioa (Henri Vicariot), arhitekte pariskog aerodroma Orli. Vikario je pregledao i njihov rad, a kolege sa kojima je u Parizu sarađivala došli su i na otvaranje beogradskog aerodroma. Nakon Sofije, studijsku praksu kod Vikarioa je obavio i Vladislav Ivković.

Tokom realizacije aerodroma, bili su prave zvezde – em mlade arhitekte, em četiri žene. Pisale su se reportaže o tom nesvakidašnjem timu. I samo postojanje Ateljea LIK bilo je neuobičajeno. U to vreme nije bilo privatnih biroa, te je atelje osnovan kao udruženje građana. Poseban kuriozitet bio je što su ga vodile mlade žene koje nisu bile članice partije, a opet su uspevale da dobiju velike projekte i uspešno posluju sve do svog odlaska u penziju. Vrlo brzo nakon što je i poslednja od njih napustila biro, on se početkom devedesetih ugasio, svedočeći o tome koliko je njihova kreativna i životna energija bila važna za opstanak te firme.

Fotografija sa otvaranja Aerodroma Beograd 1962. godine kada je autorima uručena Sedmojulska nagrada. S leva na desno Dušanka Menegelo Aćimović, Vesna Matičević, Sofija Nenadović i Nadežda Filipon Trbojević daju izjavu novinaru Omeru Karabegu.

Aerodrom Beograd otvoren je 1962. godine, i iste godine autorskom timu dodeljena je Sedmojulska nagrada za ovaj projekat. U to vreme avioni nisu toliko zagađivali a posmatranje aviona bilo je zabava i odmor za Beograđane, pa je pristanišna zgrada tako i projektovana: sa otvorenim atrijumom sa tropskom baštom, restoranom na pisti i javnom terasom za posmatranje aviona. Aerodrom je bio izletište, dolazile su i ekskurzije.

Projekat za aerodrom u Osijeku

Nakon uspeha sa Aerodromom Beograd, Atelje LIK uradio je konkursna rešenja ili projekte za još 11 aerodroma bivše Jugoslavije. Autorski tim nije uvek bio kompletan, već su projekte radili u različitim kombinacijama: Aerodrom u Osijeku 1970. godine projektovale su Sofija Nenadović i Nada Filipon, Aerodrom u Podgorici, koji je i i izveden 1959-1960, Vesna Matičević, Dušanka Menegelo i Vladislav Ivković. Na konkursu za aerodrom u Dubrovniku pobedio je Vladislav Ivković, ali je onda Sofija Nenadović razradila projekat. Ipak, u stručnim krugovima uglavnom je Vladislav Ivković, koji je kasnije postao i profesor na Arhitektonskom fakultetu, važio za stručnjaka za projektovanje aerodroma.

Tokom čitave svoje karijere uspešno su učestvovale na konkursima. 1966. godine Sofija Nenadović, Nada Filipon, Vesna Matičević i Dušanka Menegelo osvajaju drugu nagradu na konkursu za Opštu bolnicu u Sremskoj Mitrovici.

1970. godine Sofija Nenadović, Nada Filipon, Vesna Matičević i Dušanka Menegelo i Vladislav Ivković osvajaju drugu nagradu na konkursu za proširenje pristanišne zgrade aerodroma „Beograd“ u Surčinu (prvu nagradu je dobio Srbijaprojekt sa projektom na kome je radila i Ivanka Raspopović). Prema rečima Sofije Nenadović i Vesna Matičević bez obzira na uspeh ostvaren objektom Pristanišne zgrade, na ovaj konkurs Atelje LIK nije bio pozvan: Kada smo čuli za konkurs jako smo se nervirale zašto nas nisu pozvale. Vlajko se nije sekirao, samo je rekao, mi ćemo svejedno da uradimo konkurs i da predamo, ne mogu da nas odbiju. Neka je dobro imati muškarca u timu, mi bismo se nervirale i odustale. I dobili smo drugu nagradu. Prvu je dobio Srbijaprojekt koji je u potpunosti sledio uputstva naručilaca, projekat je bio sigurno rešenje. Znam da je i Ivanka (Raspopović) radila na njemu i da je kasnije priznala da ni ona nije bila sa njim zadovoljna.

1978. godine Atelje LIK dobija prvu nagradu na konkursu Slavija I za arhitektonsko-urbanističko rešenja bloka između ulica Beogradske, Kralja Milana, Svetozara Markovića i Njegoševe. Ovaj kompleksni pozivni konkurs imao je više krugova, a u prvom su učestvovale sve najznačajnije firme tog vremena, između ostalih: tim Direkcije za izgradnju i rekonstrukciju Beograda na čelu sa Branom Jovinom, tim Energoprojekta na čelu sa Milicom Šterić, tim IAUS-a na čelu sa Urošem Martinovićem i Zoranom Petrovićem, tim Projektbiroa na čelu sa Mihailom Mitrovićem, tim Srbijaprojekta na čelu sa Slobodanom Mihailovićem i drugi. U finale konkursa prošla su četiri rada: rad biroa Arhitekt, Direkcije za izgradnju i rekonstrukciju Beograda, IAUS-a i Ateljea LIK. U drugom stepenu konkursa radovi su precizirani, dopunjeni i racionalizovani, ali nagrada nije dodeljena već su radovi rangirani. Prvi je bio rad Atelje Lik, pa ja zajedno sa drugplasiranim radom IAUS-a pozvan i u treći stepen konkursa, nakon čega im je konačno dodeljena prva nagrada. Atelje LIK proveo je nakon toga skoro 10 godina razrađujući izvođački projekat za ogroman poslovno-trgovinski kompleks od 120.000 m2, čija je realizacija krajem 80-tih obustavljena. Sofija i dan danas oseća žal za utoršenim vremenom i trudom koji nažalost nije doživeo svoje otelotvorenje, iako je žiri rad ocenio kao „savremeno rešenje koje daje doprinos i razvoju arhitetkonske i urbanističke misli“.

Atelje LIK nastavio je da se bavi prostorom Slavije i kroz još tri konkursa koja su usledila: Konkurs za plato ispred Narodne banke iz 1986, konkurs za objekat Beobanke na Slaviji iz 1989. i konkurs za objekat Dafiment banke iz 1991.

Osim ovih zapaženih uspeha na konkursima, među projektima Sofije Nenadović ističu se još i rekonstrukcija automatske telefonske centrale Dunav u ulici Čarlija Čaplina iz 1970, automatska telefonska centrala Dedinje, stambeni kompleks sa dečijim obdaništem u ulici Braće Kovač u Beogradu iz 1971. i stambeni blok sa 110 stanova u ulici Vojvode Brane u Beogradu.

ATC Dunav danas

1966. Sofija Nenadović projektovala je stambenu zgradu u Smederevu, posao koji je u trenutku poslovne krize ateljeu donela Milica Šterić. Ovaj projekat prati i zanimljiva anegdota, karakteristična za položaj žena u poslovnom okruženju. Naime, Sofija Nenadović projekat nije dovršila do kraja zbog trudnoće, i projekat je završila Dušanka Menegelo. Tokom izvođenja radova na objektu Sofija je bila na porodiljskom bolovanju: Jedan dan zvoni neko na vrata. Ja se pitam ko je sad, kad ono čitava delegacija iz Smedereva. Na zgradi su bile predviđene staklene ograde na terasama i oni su došli jako ozbiljni da me pitaju da odobrim boju stakla. Ja nisam znala gde da se okrenem, beba nije prestajala da plače, i nije me tada zanimala ta zgrada. Rekla sam bilo koju boju stavite, i oni su otišli srećni. Kasnije je sam uvidela katastrofu – na fasadu od crvene opeke stavili su ljubičasta stakla na ograde terasa.

Stambeni blok u ulici Braće Kovač u Beogradu

Vesna Matičević u svojoj karijeri ističe dugogodišnje uspešno bavljenje urbanizmom. U okviru Urbanističkog Zavoda Beograda izradila je Generalni plan za aerodrom, kojim je definisana druga faza razvoja; plan za Transverzalu koja bi povezivala Vukov spomenik sa Hramom Svetog Save; plan za 50 km Beogradske obale iz 1976. godine; DUP za Blok 19a predložen za Oktobarsku nagradu (po njemu je posle rađen projekat); Plan za naselje Železnik.

Idejna rešenja Sofije Nenadović za blokove A-13 i A-14 na Vračaru

Upravo rad na planu za Transverzalu koja bi povezivala Vukov spomenik sa Hramom Svetog Save iz 1971. pokazuje kolegijalnost i solidarnost. Izradom plana u Urbanističkom zavodu je rukovodila Vesna Matičević, dok arhitekte Ateljea LIK rade idejna rešenja za okolne blokove. Sofija Nenadović izradila je idejno rešenje poslovne zgrade i uređenja slobodnih površina u bloku A-13 i A-14 između ulica Njegoševe, Proleterskih brigada, Kursuline i Koče Kapetana.

Među realizacijama Nade Filipon Trbojević ističu se: stambena zgrada na uglu Njegoševe, Baba Višnjine i Koče Kapetana u Beogradu, Dečiji vrtić „Mira Simić“ u Aranđelovcu i enterijer pošte u ul. Bulevar kralja Aleksandra 76-78.

Među realizacijama Dušanke Filipon Aćimović ističu se: dogradnja ATC “Karaburma” sa 25000 priključaka u ulici Patrisa Lumumbe u Beogradu (god.izgradnje 1971-72.), pošta i stanovi “Dušanovac” na uglu Ustaničke i Kruševačke ulice iz 1965. godine, nadgradnja i adaptacija sa rešenjem fasade upravne zgrade GP “Mostogradnja” u Vlajkovićevoj ulici u Beogradu iz 1970 godine, adaptacija i proširenje objekata prometnog i tehničkog bloka aerodroma “Titograd” (god. izgradnje 1970-73.), adaptacija i proširenje postojeće pošte “Karaburma” u ulici Patrisa Lumumbe u Beogradu, Stambeni objekat br. 4 u Igmanskoj ulici (1978-79.)  projektovan zajedno sa Nadom Filipon Trbojević, urbanističko – arhitektonsko rešenje grupacije male privrede na uglu Bulevara AVNOJ-a (danas Bulevar Zorana Đinđića) i ulice Omladinskih brigada, restoran “Perper”, trgovinske radnje i poslastičarnice “Sani”na Novom Beogradu iz 1983. god.

Njihovo prijateljstvo i saradnja prerasli su u porodično druženje koje traje do danas. Sofija i Vesna redovno se viđaju, a sa tugom se sećaju svoje nedavno preminule prijateljice Nade Filipon: Nada je imala sjajnu ruku, planove je crtala slobodoručno, svako slovo je bilo isto i bez šablona.

O dugovečnosti i dobrom držanju i u osamdesetim, kažu: Naš savet je da se uvek družite sa arhitektama!

Posebnu zahvalnost dugujem Milošu Nenadoviću što mi je omogućio da upoznam i razgovaram sa dve sjajne dame u arhitekturi.

Tekst i fotografije: Milena Zindović

Arhivske fotografije i ilustracije: iz arhive Sofije Nenadović

Save

One Comment

  1. Hvala Van puno na podsecanju na ove velike arhitekte,a pre svega jake I pametne zene

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.